Sjećate se 3D televizije? Bila je vrlo popularna početkom 2010-ih, no nedugo zatim kompletno je nestala s tržišta i brzo je zaboravljena, unatoč tome što su proizvođači TV-a u njezin razvoj i marketing uložili znatan novac. Što se dogodilo? Nije pružala dovoljno dobro iskustvo. Određeni modeli zahtijevali su nošenje posebnih naočala, dok su drugi stvarali 3D efekt bez naočala. No u oba slučaja, dobili biste samo glavobolju. I od gledanja, i od cijene koju ste platili za takav TV.
Nedugo zatim, pojavili su se i prvi VR uređaji koji su nam opet obećavali istu stvar – potpuni osjećaj uronjenosti u sadržaj. Pa ipak, iako puno bolje prihvaćeni od 3D televizora, ni uređaji za virtualnu stvarnost nisu uspjeli postići značajan prodor na tržištu. Da, kvalitetni VR headsetovi i dalje su prilično skupi, no postoji još razloga zašto klasične TV uređaje nismo zamijenili njima. A odgovor je – naš mozak je vrlo teško zavarati.
Ljudski mozak odličan je u primjećivanju suptilnosti. Bez obzira igrate li najnoviju videoigru ili jednostavnu casino igru, vaš mozak će, podsvjesno, reagirati jednako. Upravo zato ni 3D televizori, ni VR uređaji, nisu postigli svoju glavnu namjenu, a to je da pruže uvjerljivo 3D iskustvo.
Zašto naš mozak ne voli VR tehnologiju?
Za početak, idemo se zapitati – što je to zapravo stvarnost? Jer sve što je nama poznato kao stvarnost dolazi od određenih vizualnih i audio signala interpretiranih u mozgu. Teoretski, onda bi simuliranje stvarnosti trebalo biti izvedivo, ali kao što vidimo, to nije slučaj i to će vam potvrditi svatko tko je probao neki od uređaja za simuliranje virtualne stvarnosti. Uranjanje u virtualnu stvarnost na više od nekoliko minuta brzo otkriva nedostatke koje mozak podsvjesno primjećuje, posebno latenciju. Ljudi kretanje percipiraju na dva na čina. Prvi je naravno očima, dakle vizualno, a drugi je srednjim uhom. Nepoklapanje između ta dva signala naziva se latencija. U stvarnom životu, latencija ne postoji. Sve je instantno. Tu se pojavljuje glavni problem za svakoga tko pokušava razviti uvjerljivu VR tehnologiju, a to je ta uska veza između motornih i senzorskih sustava. Latencija kod sustava virtualne stvarnosti je između 10 i 20 milisekundi. Trenutno, tehnologija ne dozvoljava niže od toga i trenutno je to jedan od glavnih razloga zašto većina ljudi osjeća mučninu i glavobolju nakon prvih par minuta korištenja VR naočala. Drugim riječima, trenutna VR tehnologija kod ljudi u suštini izaziva bolest kretanja, slično kao i vožnja automobilom ili vožnja brodom. Loša vijest je da možda nikada nećemo moći napraviti uređaj koji ne izaziva bolest kretanja. Evo i zašto. Čak i ako doskočimo problemu rješavanja latencije, a ne sumnjamo da s vremenom i budemo kako se tehnologija razvija, problem bolesti kretanja će biti izazvan jednostavnom diskrepancijom onoga što oko vidi i kamo se kreće. Da bi naš mozak bio u potpunosti zavaran, kretnje tijela morale bi u potpunosti pratiti ono što se događa na ekranu. Drugim riječima, ako u virtualnom svijetu skačete s padobranom, isto to morali biste raditi i u stvarnom svijetu. Nije baš praktično za dnevni boravak, zar ne?
Oči je također teško zavarati
Uz latenciju, postoji još jedan problem, a on se naziva konvergencija. Naime, naše oči približavaju se jedno drugom kada prate objekt koji se kreće prema nama. Možete to isprobati tako što ćete ispružiti ruku ispred sebe i približiti je nosu dok je gledate. Možete osjetiti kako vam se oči „okreću“ prema unutra. Istovremeno, vaše oči se fokusiraju kako bi ruka ostala jasna, zamagljujući pozadinu. To se naziva akomodacijom. Kod VR tehnologije, naše oči to ne mogu izvesti pa postoji takozvani sukob konvergencije i akomodacije. Trenutno većina VR naočala prikazuje sliku jednake oštrine, odnosno nude jednu ravninu fokusa, što dovodi do nelagode i naprezanja očiju. Doduše, noviteti u svijetu VR tehnologije doskočili su ovome tako što prate oči i simuliraju zamagljenost pozadine sukladno fokusu.
U zaključku, naši mozgovi vrlo su sofisticirani kada je u pitanju razlučivanje „stvarnog“ od „nestvarnog“. Možemo prepoznati i najsuptilnije sitnice, a njih će uvijek biti bez obzira koliko napredna simulacija virtualnog svijeta bila.