Mnogima je nepoznata činjenica da su stafilokokne bakterije normalni stanovnici naše kože, grla i nosa, te da u normalnim količinama ne uzrokuju nikakve probleme u našem tijelu već su njegov sastavni dio.
Ipak, ako se dogodi da ovakva bakterija uđe u tijelo kroz ogrebotinu, može uzrokovati infekciju kože, a ako se počne pretjerano razmnožavati i poveća se broj bakterija šansa da se ta infekcija dogodi je mnogo veća.
Ovakve infekcije nisu previše zabrinjavajuće, osim ako se ne radi o posebnim stafilokoknim bakterijama, kao što je recimo zlatni stafilokok.
MRSA je vrsta zlatnog stafilokoka koja je iznimno otporna na antibiotike te stoga može biti problematična za liječenje te je stoga mnogo opasnija od ostalih stafilokoka.
MRSA nekada nije bila otporna na penicilinske antibiotike, ali s vremenom i pretjeranim korištenjem antibiotika za liječenje MRSA je postala rezistentna na liječenje antibioticima.
Što je zlatni stafilokok?
Stafilokoki su gram-pozitivne bakterije koje uzrokuju razne zarazne infekcije kod ljudi.
Njihovo prirodno stanište jest sluznica nos kao i koža, i kod većine ljudi ne uzrokuju nikakvu reakciju ni bolest, no ipak mogu dovesti do težih tjelesnih stanja.
Najpoznatiji stafilokoki su epidermalni stafilokok (Staphylococcus epidermidis) i zlatni stafilokok (Staphylococcus aureus).
Epidermalni stafilokok normalan je dio kožne bakterijske flore i samo u posebnim slučajevima (primjerice tijekom invazivnih kirurških zahvata) može uzrokovati bolesti, dok je zlatni stafilokok onaj koji je najčešći uzročnik razvoja bolesti.
Što znači da je zlatni stafilokok Gram-pozitivna bakterija?
Spomenuli smo da su stafilokoki gram-pozitivne bakterije, no što to zapravo znači?
Danski znanstvenik Christian Gram, već je u 19. stoljeću uočio da bakterije možemo razvrstati u dvije skupine prema njihovoj staničnoj stijenki. Naime, kada se bakterije boje po Gramovoj metodi, uočit ćemo tamno-plave bakterije (takozvane Gram-pozitivne bakterije) te roze bakterije (Gram-pozitivne bakterije).
Ovo je važno jer smo na ovaj način mogli dobiti uvid u to kako je građena bakterijska stanična stijenka, struktura čija prisutnost ili odsutnost mogu utjecati na rad antibiotika pa tako i liječenje infekcije.
Gram-pozitivne bakterije imaju jednostavnu građu od stanične membrane i stanične stijenke na njoj, dok gram-negativne bakterije na staničnoj membrani imaju tanki sloj te zatim još jednu, dodatnu, vanjsku staničnu membranu.
Dakle, za gram-negativne bakterije možemo reći da imaju dvoslojnu membranu između koje je stanična stijenka. Njihova posebnost je to da su općenito otpornije na antibiotike od gram-pozitivnih bakterija.
Ipak, ovo nije slučaj kod MRSA bakterije jer je otpornost uzrokovana genetskim materijalom, stoga iako je zlatni stafilokok Gram-pozitivna bakterija ipak ima veliku otpornost na lijekove.
Zašto je MRSA superbakterija?
Zlatni stafilokok je vrsta stafilokoka koja je postala iznimno otporna na razne penicilinske antibiotike i koja je danas sve češći uzročnik bolničkih infekcija.
Naime, kada govorimo o ovoj bakteriji često susrećemo i naziv MRSA. To je kratica za „Methicillin Resistant Staphylococcus aureus“ iliti „Staphylococcus aureus otporan na meticilin“.
Sama kratica govori nam da je ovaj stafilokok otporan prvotno na antibiotik meticilin iz skupine penicilina, koji se iznimno često koristi protiv bakterijskih infekcija.
Ipak, ovo nije jedini antibiotik protiv kojeg je zlatni stafilokok otporan: MRSA je općenito otporna na većinu antibiotika napravljenih na bazi penicilina. Dakle, na nju ne djeluju ni dikloksacilin niti beta-laktamski antibiotici kao ni oksacilin.
Upravo zato kada govorimo o ovakvoj bakteriji kažemo da je MRSA superbakterija ili „superbug“. To je općeniti naziv koji se koristiti za sve bakterije koje su otporne na širok spektar antibiotika.
Bakterije otpornost na antibiotike mogu steći na mnogo načina, primjerice mutacijama ili izmjenom DNA molekule s drugim bakterijama ili virusima. Tako su neke bakterije razvile mehanizam kojime biološkim pumpama ispumpavaju antibiotik iz svog tijela.
U većini slučajeva radi se o mutacijama kroz koje su bakterije prošle uslijed konstantnog tretiranja antibioticima. Ako je organizam u doticaju s antibiotikom, i preživi ga, kroz više generacija može evoluirati tako da stvori otpornost na taj antibiotik.
MRSA svoju otpornost na meticilin i penicilin dobiva zbog postojanja mecA gena. Naime, ovaj gen stvara proteine koji se spajaju na antibiotski spoj i inhibiraju ga.
Jednostavnije rečeno, nakon što se protein spojio na antibiotik (primjerice penicilin) on više ne može obavljati svoju funkciju koja je negativno djelovala na bakteriju.
Je li MRSA zarazna?
Zlatni stafilokok može se prenijeti običnim fizičkim kontaktom te kapljičnim putem, pošto se mnoštvo bakterija nalazi upravo u šupljini nosa. Oboljet će većinom osobe s oslabljenim imunitetom zbog čega je vrlo važno spriječiti zarazu bolesnih ljudi, starije populacije i male djece.
Upravo zato se ova infekcija dugo vremena smatrala bolničkom infekcijom jer bi se tamo bakterija brzo širila među oslabjelim ljudima. Ipak, zaraza stafilokokom može se dogoditi i izvan bolničkog okruženja.
MRSA je otporni oblik stafilokoka te je stoga opasniji od svojih normalnih rođaka, i ima veću patogenost te stoga lakše izaziva infekcije i lakše se širi. Najugroženije su bebe, stare osobe i osobe s oslabljenim imunitetom, kao i kronični bolesnici.
Iako prisutnost zlatnog stafilokoka u tijelu ne mora nužno izazvati zdravstvene probleme, za osobe koje imaju jako loš imunitet ovakva bolest može biti pogubna.
Prodor bakterije u tijelo može dovesti do raznih infekcija kosti, srčanih zalistaka i slično. Kod zdravih osoba je mogućnost infekcije vrlo mala, no pošto je zaraza lagana vrlo je vjerojatno da će osoba, pogotovo ako je često u bolnicama, doći u dodir s ovom bakterijom.
MRSA – simptomi i uzroci
Kada dođe do MRSA zaraze u osoba sa zdravim i jakim imunitetom infekcija će biti slaba, dakle radit će se o blažoj upali.
Infekcija se često razvija oko rana kroz koje je bakterija ušla, ali se može pojaviti i netaknutoj koži. Neki od simptoma mogu biti gnojne akne i apscesi koji su crveni i natečeni, a ako bakterija dođe do pluća razvija se upala koja se jako teško liječi.
MRSA infekcija najčešće uzrokuje bolnu kvrgu na koži koja sve više natiče. Ponekad podsjeća na prištić ili čak na ugriz pauka. Mnogi miješaju početne stadije infekcije s ugrizom krpelja, a oba stanja su opasna jer krpelj može uzrokovati lajmsku bolest.
Ponekad se u centru ove kvržice nalazi žuto ili bijelo središte, a ponekad se na području oko kvržice razvije crvenilo i osjećaj topline.
Neke osobe također razvijaju i groznicu zimicu, vrtoglavicu, otežano dišu i slično. Kod osoba slabijeg imuniteta infekcija može biti pogubna. Tako može doći do trovanja krvi, infekcije kostiju, infekcije srčanih zalistaka i slično.
Najčešći simptomi su:
- Osip
- Glavobolja
- Umor
- Bolovi u mišićima
- Bol u prsima
- Otežano disanje
- Kašalj
- Vrućica
- Zimica
MRSA – liječenje
Iako se radi o iznimno otpornoj bakteriji ona se može liječiti jer nije otporna na apsolutno sve antibiotike.
Ipak, bez obzira na postojanje tih antibiotika, najčešća metoda liječenja je jednostavna drenaža čireva. Razlog tome je što je malo antibiotika uspješno u liječenju infekcije uzrokovane zlatnim stafilokokom. Neki od njih su vankomicin i linezolid.
Za blaže oblike koriste se oralni antibiotici, ali ako je infekcija ušla u krv oni se moraju unositi intravenozno.
Bolesnici se najčešće izliječe jednostavnom drenažom, no ako se infekcija proširi na krv ona postaje iznimno opasna i tretman je mnogo kompliciraniji.
Važno je spomenuti da ako unosite antibiotike morate popiti cijelu propisanu dozu. To što su simptomi nestali ne znači da je sama bakterija nestala iz vašeg tijela.
Ako prerano prestanete uzimati lijekove, bakterije koje su preživjele mogu ponovno stvoriti infekciju ili još gore postati otporne na još jedan antibiotik i time postati još opasnije.
MRSA – kako se zaštiti od zaraze?
Kako bi osoba prevenirala zarazu nužno je da prakticira ispravne higijenske navike. Redovito i temeljito pranje ruku, pravilno zbrinjavanje rana samo su neki od načina kako možete izbjeći zarazu.
Poseban naglasak stavljamo na redovno pranje ruku toplom vodom ili korištenje dezinficijensa jer je MRSA bakterija vrlo otporna pa na neopranim rukama može živjeti satima.
Naravno, osobe ne bi trebale dijeliti britvice i ručnike, moraju izbjegavati tuđu krv (izbjegavati kontakt s ljudima koji imaju otvorene rane ili nose zavoje) i slično.
Ako se u bolnici utvrdi da osoba ima MRSA, poduzet će se posebne preventivne mjere: osoba će dobiti svoju sobu, koristit će se rukavice i zaštitna odjeća kao i maske kako bi se smanjio kontakt s bolesnikom.
Možda se pitate zašto je potrebno koristiti maske iako se MRSA ne prenosi zrakom? Zato što ljudi često nesvjesno rukama diraju lice i na taj način prenose bakterije. Nošenje maske zaštiti će osjetljiva područja od nepotrebnog diranja.
MRSA je bakterija koja može jako dugo živjeti na površinama koje nas okružuju i na predmetima koje koristimo stoga je higijena vrlo važan dio liječenja.
- MRSA na odjeći od pamuka može živjeti i do 20 dana
- MRSA na ručnicima od frotira može živjeti i do 15 dana
- MRSA na poliesteru (zavjese ili odjeća) može preživjeti i do 40 dana
Otkriće antibiotika i postantibiotska era
Alexander Fleming početkom 20. stoljeća otkrio je prvi antibiotik koji je ubrzo u potpunosti promijenio medicini.
Naime, promatrao je bakterije koje je nasadio na ploču. Ipak, zbog loše pohrane njegova kultura postala je kontaminirana s plijesni Penicillium notatum iliti gljivom kistac. Ova potpuna slučajnost, to jest pogreška u njegovom istraživanju dovela je do njegovog revolucionarnog otkrića.
Na dijelu ploče gdje je bila plijesan kao i neposredno oko nje bakterije nisu rasle, ploča je bila prazna. Ovo je upravo zbog toga što je plijesan izlučivala neku tvar koja je negativno djelovala na bakterije. To je bio prvi antibiotik, penicilin.
Ova nevjerojatna, potpuno prirodna kemijska tvar ne samo da je onemogućavala razmnožavanje i rast lošim bakterijama već je bila potpuno sigurna za ljude.
Ovakva tvar uopće nije reagirala s tvarima u našem tijelu negativno kao što je reagirala s bakterijom. Ovo je značilo da se mogla bez velikih nuspojava koristiti za borbu protiv bakterijskih infekcija.
Ubrzo nakon ovog otkrića pronađeni su brojni drugi antibiotici poput streptomicina i kloramfenikola kojeg luče bakterije kako bi se obranile od drugih mikroorganizama. Dakle, većina antibiotika potječe od bakterija ili gljiva, ali mogu biti i kemijski promijenjeni ili sintetizirani kako bi sličili prirodnim antibioticima, ali kako bi bili malo drukčiji.
Ipak, zbog velike zlouporabe antibiotika tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, u malom vremenskom periodu pojavilo se mnoštvo bakterija koje su mutirale i razvile rezistenciju na antibiotike.
Naime, abnormalne količine antibiotika davale su se za male prehlade i gripe kod kojih antibiotici čak nisu niti korisni, a antibiotici su se pretjerano koristili i u uzgoju stoke i peradi zbog velike potražnje za mesom. Povećana otpornost na antibiotike je problematična jer postoji samo ograničen broj kemijskih spojeva koje poznajemo, a koja imaju antibiotsko djelovanje.
Danas smo ušli u takozvano postantibiotičko doba, prošlo je dosta godina od uvođenja novih antibiotika i njihova se učinkovitost drastično smanjila zbog prilagodbe bakterija.
Ovo je posebno vidljivo kod tuberkuloze, bakterija uzročnika gonoreje (danas poznajemo takozvanu otpornu „supergonoreju“) i MRSA infekcija.
Upravo zato se danas naglasak stavlja na umjereno korištenje antibiotika. Naime, nije preporučljivo davati antibiotike za sve manje prehlade i infekcije, a antibiotici se apsolutno uvijek moraju popiti do kraja, točno kako su prepisani, kako bi se izbjegao nastanak novih otpornih sojeva.
Na ovaj način vjeruje se da možemo spriječiti ubrzan razvitak otpornih bakterija, baš kao što je zlatni stafilokok, a koje nam danas stvaraju velike probleme.