Prometna nesreća ne dolazi s upozorenjem. Dogodi se u sekundi, često pred očima ljudi koji imaju vozačku dozvolu, položen ispit prve pomoći i paralizirajući strah. Upravo u tom raskoraku između formalnog znanja i stvarne reakcije krije se jedno od ključnih pitanja sigurnosti na cestama: što zapravo znači pružiti prvu pomoć u prometu i tko je za to odgovoran?
U teoriji, sustav je jasan i uređen. Vozači prolaze obuku, zakon propisuje obveze, a vozila moraju biti opremljena osnovnim sredstvima za pružanje pomoći. U praksi, međutim, stvarna situacija često izgleda drukčije. Ljudi se povlače, čekaju da netko drugi reagira ili pretpostavljaju da će profesionalne službe uskoro stići i preuzeti stvar u svoje ruke.
Ovaj tekst donosi pregled zakonskih obveza, stvarnih mogućnosti i najčešćih zabluda vezanih uz prvu pomoć u prometu, oslanjajući se na važeće propise, praksu i podatke iz relevantnih institucija, s ciljem da razjasni što se od građana doista očekuje u prvim minutama nakon nesreće.
Tko smije i mora pružiti prvu pomoć u prometnoj nesreći?
Pitanje koje se često postavlja glasi: smije li “običan” građanin uopće pružati prvu pomoć? Odgovor je jasan: smije i mora. Hrvatski zakon ne samo da dopušta, nego i obvezuje svaku osobu koja se zatekne na mjestu prometne nesreće da, u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima, pomogne ozlijeđenima.
Ta obveza ne znači da se od građana očekuje medicinska stručnost, nego osnovna ljudska reakcija. Prva pomoć u prometu podrazumijeva hitne postupke koji se provode do dolaska hitne medicinske službe, bez ikakvih posebnih medicinskih instrumenata. Ne očekuje se dijagnoza ni liječenje, nego osnovna reakcija: procjena stanja, zaustavljanje krvarenja, osiguravanje dišnog puta i poziv hitnim službama.
Važno je naglasiti da zakon štiti pomagače koji djeluju u dobroj vjeri. Drugim riječima, osoba koja pokuša pomoći ne može biti kažnjena zato što nije postupila savršeno ili zato što ishod nije bio povoljan. S druge strane, namjerno nečinjenje, okretanje glave ili ignoriranje unesrećenih, može imati ozbiljne pravne posljedice. Upravo zato zakon razlikuje pogrešku u pokušaju pomoći od potpunog izostanka reakcije.
Zakonska obveza pružanja pomoći definirana je Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i Kaznenim zakonom, a tumačenja redovito objavljuju institucije poput Ministarstva unutarnjih poslova.
Zašto se ljudi boje pružiti prvu pomoć iako su položili ispit?
Jedan od paradoksa sigurnosti u prometu jest činjenica da svi vozači imaju položen ispit prve pomoći, a istodobno velik dio njih priznaje da se u stvarnoj situaciji ne bi usudio intervenirati. Razlozi za to nisu neznanje, nego psihološki pritisak koji se javlja u stresnim i nepredvidivim okolnostima.
Prometna nesreća je ekstremna stresna situacija. Prisutni su buka, kaos, krv, vrisak, a često i osjećaj osobne odgovornosti. U takvim okolnostima adrenalin može blokirati racionalno razmišljanje i prisjećanje naučenih postupaka. Ljudi često sumnjaju u vlastite sposobnosti, iako objektivno posjeduju dovoljno znanja za osnovnu reakciju.
Strah od pogreške, od toga da će netko učiniti gore, često je jači od svijesti da nečinjenje nosi veći rizik. Taj strah dodatno pojačava činjenica da se ispit prve pomoći često polaže davno prije nego što se osoba ikada nađe u stvarnoj situaciji. Bez ponavljanja i praktičnog iskustva, sigurnost u vlastite postupke s vremenom slabi.
Upravo zato stručnjaci stalno naglašavaju: prva pomoć nije savršenstvo, nego reakcija. Već sama činjenica da je netko osigurao mjesto nesreće, nazvao 112 i ostao uz ozlijeđenu osobu ima realnu vrijednost i može značajno utjecati na ishod.
Kako pružiti prvu pomoć u prometnoj nesreći bez medicinskog znanja?
Kada se postavi pitanje kako pružiti prvu pomoć, mnogi zamišljaju složene zahvate i postupke koji nadilaze njihovo znanje. U stvarnosti, prva pomoć u prometu temelji se na nekoliko jednostavnih, ali ključnih koraka koji su prilagođeni laicima.
Prvi korak uvijek je vlastita sigurnost. Mjesto nesreće mora se osigurati kako bi se spriječile nove ozljede, što uključuje pravilno zaustavljanje vozila, uključivanje svjetlosne signalizacije i postavljanje sigurnosnog trokuta. Tek nakon toga slijedi procjena stanja unesrećenih: jesu li pri svijesti, dišu li normalno i postoji li obilno krvarenje.
Ako osoba ne diše, započinje se reanimacija prema osnovnim uputama. Ako diše, ali je bez svijesti, postavlja se u bočni položaj kako bi se spriječilo gušenje. Kod jakog krvarenja prioritet je zaustavljanje gubitka krvi pritiskom na ranu, čak i improviziranim sredstvima ako nema zavoja pri ruci.
Sve ostalo dolazi kasnije, uz stalnu komunikaciju s dispečerom hitne pomoći. Upravo zato se u edukacijama stalno ponavlja ista poruka: učinite ono što znate i možete i to je dovoljno.
Praktični dio: prva pomoć u prometnoj nesreći (korak po korak u prvih 10 minuta)
U stvarnoj nesreći ne pobjeđuje onaj tko zna najviše teorije, nego onaj tko napravi osnovne stvari pravilnim redoslijedom. Ovaj vodič je složen kao “checklista” za laike – dovoljno jednostavno da se možemo sjetiti i pod stresom.
1) Prvo zaštititi sebe i mjesto nesreće (30–60 sekundi)
Bez sigurnog mjesta nesreće, lako nastane druga nesreća.
- Zaustaviti vozilo na sigurnom (ako možeš izvan kolnika).
- Uključiti sva četiri pokazivača smjera.
- Obući reflektirajući prsluk prije izlaska.
- Postaviti sigurnosni trokut: najmanje 100 m prije nesreće, a na autocesti oko 200 m (i dodatno označavanje ako je potrebno).
- Brzo procijeniti postoji li opasnost: dim/požar, curenje goriva, električni vodovi, brzi promet.
Ako je situacija opasna (požar, curenje goriva, gust promet bez mogućnosti osiguranja), prioritet je ne izlagati se riziku i odmah zvati 112.
2) Nazvati 112 (ili 194) i ostati na liniji
Nazvati čim prije – i slušati upute.
Operater 112 će tipično pitati:
- Što se dogodilo?
- Gdje se dogodilo?
- Ima li ozlijeđenih i koliko?
- Dodatno: treba li izvlačenje, postoji li požar/opasne tvari, tko zove.
Praktična “rečenica” za 112 (doslovno):
“Prometna nesreća, lokacija: [cesta/smjer/kilometar/najbliže mjesto], broj vozila: [x], ozlijeđeni: [x], jedan je bez svijesti / jako krvari / ne diše normalno. Opasnosti: [promet/curenje goriva/dim]. Ja sam [ime], broj [telefon].”
U Hrvatskoj 112 radi 0–24 i može zaprimati i eCall iz vozila; svejedno je važno da čovjek potvrdi stanje i broj ozlijeđenih.
3) Brza procjena unesrećenih: svijest – disanje – krvarenje
Kad pristupite osobi, idite ovim redom:
- Reakcija (svijest): glasno: “Jeste li dobro?”, lagano potresi za ramena.
- Disanje: ako je osoba bez svijesti, provjeriti diše li normalno. Ako je disanje nepravilno, “hvata zrak”, krklja ili je praktički odsutno – tretira se kao hitno stanje.
- Masivno krvarenje: ako krv “šiklja” ili natapa odjeću – to je prioritet.
4) Ako osoba ne diše normalno: započnite oživljavanje (CPR)
- Kleknuti uz osobu, staviti dlan na sredinu prsnog koša, druga ruka preko, ruke ravne.
- Raditi kompresije 100–120/min i dubine 5–6 cm, s potpunim vraćanjem prsnog koša.
- Ako ste trenirani i spremni: 30 kompresija + 2 upuha. Ako niste – samo kompresije bez prekida.
- Ako je dostupan AED (defibrilator), uključiti ga i slijediti glasovne upute.
Ne prekidajte bez potrebe. Najveća greška je “čekati da netko drugi dođe”.
5) Ako diše, ali je bez svijesti: bočni položaj i nadzor
Ako osoba diše, ali ne reagira:
- Postaviti je u bočni položaj kako bi dišni put ostao prohodan i da se smanji rizik gušenja sadržajem iz usta/želuca.
- Svakih 30–60 sekundi provjeriti disanje do dolaska pomoći.
6) Ako je osoba pri svijesti i jako krvari: zaustaviti krvarenje pritiskom
- Staviti rukavice (ako imate).
- Na ranu staviti sterilnu gazu/kompresu ili čistu tkaninu i napraviti jak, stalan pritisak.
- Dodati nove slojeve preko (ne skidati onaj prvi ako je natopljen), učvrstiti zavojem.
Europske smjernice za prvu pomoć naglašavaju direktan pritisak kao osnovu, uz mogućnost hemostatskih obloga ili podveza u specifičnim situacijama (najčešće kad se radi o masivnom krvarenju iz ekstremiteta i kad pritisak ne pomaže, a podvez je dostupan i zna se primijeniti).
7) Sumnja na ozljedu kralježnice ili tešku traumu: ne pomičite osobu bez razloga
Kod prometnih nesreća pretpostavi da postoji rizik ozljede vrata/leđa.
- Ne izvlačiti osobu iz vozila i ne “namještati” je, osim ako prijeti neposredna opasnost (požar, eksplozija, vozilo tone i sl.).
- Ako osoba može govoriti: umiriti je i zamoliti da miruje.
- Ako je u pitanju motociklist: u pravilu ne skidati kacigu osim ako se ne može osigurati disanje (npr. povraćanje/gušenje) – tada to radi samo ako je nužno i idealno uz pomoć druge osobe.
8) Spriječiti šok i pothlađivanje (često podcijenjeno)
- Pokriti osobu (npr. termo-folijom iz kutije prve pomoći).
- Otpustiti tijesnu odjeću, smiriti je i objasniti što radimo.
- Ne davati hranu, piće ni alkohol (čak ni “samo gutljaj”).
9) Kad dolaze hitne službe: predati “sažetak u 20 sekundi”
Pripremiti kratko:
- koliko je osoba ozlijeđeno,
- tko je bio bez svijesti / nije disao normalno / jako je krvario,
- što se točno napravilo (CPR, pritisak na ranu, bočni položaj),
- koliko je vremena prošlo.
Najčešće pogreške na mjestu nesreće (i kako ih izbjeći)
- Ne osigurati mjesto pa nastane lančani sudar.
- Odgađati poziv 112 jer “netko drugi sigurno zove” (zovi ti).
- Izvlačiti ozlijeđene bez potrebe (osim neposredne opasnosti).
- Prekidati kompresije da se “provjerava” svake 10 sekundi.
Davati vodu osobi koja je u šoku ili ima ozljede (rizik pogoršanja i aspiracije).
Što je tečaj prve pomoći za vozače i koliko je zapravo koristan?
U Hrvatskoj je tečaj prve pomoći obavezan dio procesa dobivanja vozačke dozvole. Svaki kandidat mora proći najmanje devet nastavnih sati nastave iz predmeta “Pružanje prve pomoći osobama ozlijeđenim u prometnoj nesreći”. Program provodi Hrvatski Crveni križ, a predavači su licencirani liječnici prema programu koji odobrava Ministarstvo zdravstva.
Tečaj pokriva osnovne postupke spašavanja života, ali problem nastaje godinama kasnije. Znanje koje se ne koristi blijedi, a postupci koji su nekoć bili jasni postaju nesigurni. Zato sve više stručnjaka zagovara periodično obnavljanje znanja, osobito za vozače koji su ispit položili prije deset ili dvadeset godina.
Crveni križ i druge ovlaštene institucije povremeno organiziraju dodatne i dobrovoljne tečajeve, upravo s ciljem osvježavanja znanja i povećanja sigurnosti u stvarnim situacijama.
Što sadrži kutija prve pomoći za auto i zašto je obavezna?
Kutija prve pomoći za auto nije simbolična obveza, nego konkretno sredstvo spašavanja života. U Hrvatskoj svaki automobil mora imati komplet koji odgovara normi HRN 1112. Taj standard jasno propisuje sadržaj: sterilne gaze, zavoje, komprese, flastere, rukavice, škare, zaštitnu foliju za umjetno disanje i termoizolacijsku foliju.
Sadržaj je osmišljen tako da omogući zaustavljanje krvarenja, zaštitu unesrećenog od pothlađivanja i sigurno pružanje osnovne pomoći, čak i osobama bez medicinskog iskustva. Kutija je zamišljena kao prva linija pomoći u prvim minutama nakon nesreće, prije dolaska profesionalnih službi.
Važno je naglasiti da komplet mora biti potpun i ispravan. Ako nedostaje i jedan element, kutija se smatra nevažećom, što u prometnoj kontroli ima iste posljedice kao da kutija uopće ne postoji.
Koliki je rok trajanja kutije prve pomoći i koje su kazne?
Jedno od najčešćih pitanja glasi: ima li kutija prve pomoći rok trajanja? Odgovor je da, pet godina od datuma proizvodnje. Razlog nije birokracija, nego sigurnost. Sterilni materijali s vremenom gube svoja svojstva, a flasteri i zavoji postaju nepouzdani.
Ako policija u prometnoj kontroli utvrdi da je kutija istekla ili neispravna, kazna iznosi 30 eura, isto kao da kutije uopće nema. Tijekom tehničkog pregleda, nevažeća kutija obično se bilježi kao manji nedostatak, ali to ne znači da je problem zanemariv.
Stručnjaci savjetuju jednostavno rješenje: svakih pet godina zamijeniti komplet ili obnoviti potrošni materijal, što je mali trošak u usporedbi s potencijalnim posljedicama.
Kakva su pravila o prvoj pomoći u EU i susjednim zemljama?
Iako ne postoji jedinstveni europski zakon, većina zemalja EU zahtijeva komplet prve pomoći u vozilu. Njemačka, Austrija, Slovenija, Mađarska, Češka i Poljska imaju vrlo slične standarde kao Hrvatska. U susjednim zemljama poput Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore pravila su gotovo identična, uključujući i rok trajanja od pet godina.
Postoje iznimke, primjerice Italija i Nizozemska nemaju zakonsku obvezu, ali čak i tamo se komplet snažno preporučuje. U praksi to znači da vozači koji putuju iz Hrvatske rijetko dolaze u situaciju da su neusklađeni s propisima drugih država ako imaju važeću opremu.
Prva pomoć kao stvarna, a ne formalna obveza
Prva pomoć u prometu ne završava položenim ispitom niti zatvorenom kutijom u prtljažniku. Ona počinje u trenutku kada netko odluči reagirati umjesto okrenuti glavu. U tom trenutku ne odlučuje se samo o poštivanju zakona, nego o osnovnoj ljudskoj odgovornosti prema drugima.
Sustav sigurnosti u prometu počiva na pretpostavci da profesionalne službe ne mogu biti svugdje u isto vrijeme. Upravo zato zakon i edukacija računaju na građane kao prvu kariku u lancu spašavanja. U prvim minutama nakon prometne nesreće često nema liječnika, nema opreme iz bolnice i nema savršenih uvjeta. Postoji samo osoba koja je stala, pogledala situaciju i odlučila učiniti ono što može. U mnogim slučajevima to je razlika između pogoršanja stanja i stabilizacije do dolaska hitne pomoći.
Važno je razumjeti da prva pomoć ne traži hrabrost kakvu povezujemo s herojstvom. Ne traži savršeno znanje niti potpunu sigurnost u svaki postupak. Traži spremnost na reakciju, osnovnu prisebnost i volju da se pomogne u granicama vlastitih mogućnosti. Upravo zato zakon štiti one koji djeluju u dobroj vjeri, jer je društveni interes jasan: bolje je pokušati nego ne učiniti ništa.
U praksi, kultura pružanja prve pomoći razvija se polako. Ona se ne gradi samo kroz ispite i propise, nego kroz ponavljanje, javnu edukaciju i realna očekivanja. Vozači koji znaju da se od njih ne očekuje savršenstvo, nego osnovna ljudska reakcija, lakše će se odlučiti intervenirati. Time prva pomoć prestaje biti apstraktan pojam iz udžbenika i postaje dio svakodnevne prometne odgovornosti.
Na kraju, prva pomoć u prometu nije pitanje stručnosti, nego stava. Stav da ne prolazimo pored nesreće kao promatrači, nego kao sudionici sustava sigurnosti. Upravo taj stav čini razliku između formalnog znanja i stvarne pomoći onda kada je ona najpotrebnija.