Mentalne bolesti jedna su od najtežih tema o kojima moramo razgovarati. Granični poremećaj ličnosti mentalna je bolest koja izuzetno utječe na život pojedinca i regulaciju emocija koja je gotovo potpuno inhibirana. O ljudima koji imaju granični poremećaj ličnosti možemo razmišljati kao o djeci – oni još uvijek nemaju razvijenu uzročno-posljedičnu vezu između emocija i postupaka zbog čega su izuzetno impulzivni i nepredvidivi.
Granični poremećaj ličnosti izuzetno je komplicirano i teškoj stanje koje može biti štetno za međuljudske odnose, ali i samopouzdanje pojedinca koji boluje. Danas ćemo bez stigme razgovarati o graničnom poremećaju ličnosti, prvenstveno zato što mislimo da je bitno da budemo informirani o mentalnim problemima i uklonimo osjećaj srama onima koji boluju od GPL-a.
Koji su znakovi i simptomi graničnog poremećaja ličnosti?
Mnogi roditelji tijekom odrastanja svoju djecu promatraju pod povećalom. Ponekad nas je strah da i sami razvijamo znakove određenih mentalnih bolesti zbog čega često pretražujemo koji su njihovi znakovi i simptomi. Međutim, granični poremećaj ličnosti jedno je od onih stanja koje zaista ne možete promašiti. Češće će vam ljudi sami ukazati na taj poremećaji, no što ćete vi primijetiti da se nešto s vama događa.
Ljudi s graničnim poremećajem ličnosti vrlo često imaju promjene raspoloženja, vrlo često mijenjaju mišljenje o sebi i uglavnom razmišljaju o stvarima u ekstremima. Oni ili u potpunosti obožavaju nešto ili to u potpunosti mrze, a sredina je gotovo nemoguća za dostignuti. Takvi ljudi imaju problema s međuljudskim odnosima što znači da često teško zadržavaju prijateljstva i vrlo teško održavaju ljubavne odnose.
Možemo reći da ljudi s ovim poremećajem na stvari gledaju drugačije – one su ili bijele ili crne, a nijanse sive u potpunosti su nedostupne. Zbog toga često romantiziraju stvari koje nisu dobre za njih, ali i demoniziraju stvari koje su potpuno normalne. Interesi ovakvih osoba drastično se mijenjaju iz dana u dan, a vrijednosti koje su im bitne danas možda ih neće nimalo interesirati sutra. Ta vrsta impulzivnosti vrlo je dobro prepoznatljiva među psihijatrima koji se bave dijagnostikom.
Kako se granični poremećaj ličnosti dijagnosticira i liječi?
Ako ste znatiželjni u vezi procesa dijagnostike ovakvog poremećaja, vjerujemo da i sami pogađate da osoba koja je pogođena poremećajem mora raditi s licenciranim profesionalcima kao što su psihijatar i psiholog. Često se zbog međuljudskih odnosa u priču uključuju i socijalni radnici kojima je ekspertiza razgovor i medijacija između članova obitelji i prijatelja.
Postoji i klinički priručnik za dijagnostiku koji psihijatri redovito koriste kako bi prošli kroz određene stavke i pitanja koja bi mogla dati odgovor na pitanje dijagnoze. Ipak, mnogi psihijatri moraju izaći izvan okvira ovakvih medicinskih testova te razgovarati sa svojim klijentima na osobnoj razini, prvenstveno zato što se mentalne bolesti kod svakog manifestiraju drukčije.
Još jedan od problema pri dijagnosticiranju je činjenica da se mentalni poremećaji često javljaju u paru, što znači da je vrlo teško povući granicu između jednog i drugog poremećaja. Liječenje graničnog poremećaja ličnosti komplicirana je tema o kojoj još uvijek valja istraživati. Svaki pacijent na terapije reagira drukčije, ali uglavnom se koristi određena kombinacija lijekova i psihoterapije.
Problem s lijekovima je što na svakog utječu drugačije i svačiji mozak ima drugačiju kemiju, zbog čega je često potrebno eksperimentiranje (u smislu mijenjanja doze i vrste lijekova) na koje ljudi nisu spremni. Ovo je naporno i psihički i fizički, a često je traumatično i ostatku kućanstva koje podržava osobu.
Često se koristi i kognitivno bihevioralna terapija koja pokušava protresti neka od ključnih vjerovanja koje osoba ima o sebi, što je posebno teško kod ljudi koji se identificiraju kao bolesnici i teško nalaze vlastiti identitet u cijelom procesu. Uz lijekove i terapiju, često je prisutna i grupna terapija koja uključuje prijatelje i članove obitelji. Ona pomaže u poboljšanju i osnaživanju odnosa koji su razoreni bolesnikovih mentalnim stanjem – česti su nerazriješeni konflikti i traume.
5 činjenica koje niste znali o graničnom poremećaju ličnosti
1. Osoba koja ima granični poremećaj ličnosti često gubi vlastiti identitet.
Ponekad nam je teško razviti empatiju prema onima koji imaju mentalne bolesti jer nam se čine strašnima i problematičnima. Ipak, mentalne bolesti jedan su od najčešćih ubojica mladih ljudi zbog čega moramo barem pokušati razumjeti što se dešava u njihovoj glavi. Ljudi s graničnim poremećajem ličnosti toliko često mijenjaju raspoloženja i emocije da zapravo nemaju ideju o tome koje emocije su njihove, a koje su inducirane bolestima.
Ako bolujete od ovog poremećaja, vjerojatno uopće nemate ideju o tome tko ste, što volite, tko vam se sviđa, kakav je vaš karakter, koji su vaši pravi prijatelji… Sva ova pitanja izuzetno su bitna prosječnoj osobi, ali ljudi koji imaju granični poremećaj ličnosti zbog nepoznavanja odgovora na navedena pitanja često se osjećaju prazno ili pak isključivo kao „vozilo“ za svoju mentalnu bolest. Zbog toga prema njima trebamo imati empatije, čak i kada postanu patološki lažljivci, što je također moguće.
2. Granični poremećaj ličnosti nije isto što bipolarni poremećaj.
Mnogi miješaju ova dva stanja zbog toga što su relativno slična, ali je bitno da razumijemo kako se radi o različitim stvarima te da je manifestacija ovih poremećaja ipak različita. Bipolarni poremećaj karakteriziran je intenzivnim emocionalnim promjenama i impulzivnošću, baš kao i granični poremećaj ličnosti, ali kao što početak riječi bipolaran kaže, ovdje se radi o 2 stanja – manija i depresija.
Bipolarni poremećaj često se manifestira u ciklusima depresivnih i maničnih epizoda koje mogu biti pogubne. Depresivna epizoda ona je u kojoj osoba ne može ništa i ne želi ništa te vjeruje da ne postoji način da ju itko spasi. Nakon toga slijedi manična epizoda u kojoj osoba ima energije za apsolutno sve i često je čak nerealistično dobro raspoložena u vezi nekih stvari. Gotovo kao da osoba vjeruje da su nemoguće stvari sad odjednom moguće – baš kao mala djeca.
Ove dvije epizode konstantno se izmjenjuju, a kod graničnog poremećaja ličnosti ne postoje samo ova dva tipa ponašanja, već puno kompliciraniji i širi spektar izmjene emocija. Možda vam se čini kao da se radi o sličnim stanjima, ali dobar psihijatar svakako će prepoznati razliku.
3. Vjeruje se da su uzroci graničnog poremećaja ličnosti problemi u djetinjstvu.
Neuroznanost je izuzetno interesantno polje koje se konstantno mijenja, a mentalne bolesti sada su proučavane više no ikad. Jedna od tema koje se konstantno proučavaju jesu uzroci određenih bolesti jer liječnici pokušavaju raditi na prevenciji istih – puno je lakše spriječiti, no liječiti. Bipolarni poremećaj, granični poremećaj ličnosti, posttraumatski stresni poremećaj i tjelesna dismorfija neki su od poremećaja koji se definitivno najviše proučavaju.
Danas se vjeruje da granični poremećaj ličnosti svoje uzroke vuče u djetinjstvu. S obzirom na to da osoba ima neregulirano emocionalno stanje, vjeruje se da je takav bio i roditelj. Do neke razine, djetetu je neprikladno ponašanje normalizirano, ali svakako ne možemo reći da je potpuno naučeno – mentalne su bolesti puno više od samo imitacije tuđeg ponašanja.
Ljudi s graničnim poremećajem ličnosti imaju promijenjenu strukturu mozga i te promjene povezane su baš s područjima koje se bave regulacijom nagona i emocija. Velika većina ljudi koji boluju od graničnog poremećaja ličnosti kroz vrijeme se na terapiji otvore o svojoj traumi iz djetinjstva, a ona često uključuje zlostavljanje, napuštanje i nestabilne odnose.
4. Dijalektička bihevioralna terapija izuzetno pomaže osobama s ovim poremećajem.
Pričali smo o kognitivno bihevioralnoj terapiji, ali nismo spomenuli dijalektičku bihevioralnu terapiju. Ona se primjenjuje baš kod ljudi koji imaju problema s kontrolom nagona, ali i autodestruktivnim obrascima te naglim promjenama raspoloženja. U ovoj terapiji izuzetno je bitno da terapeut prihvati i čuje osobu na emotivnoj razini i da se ne fokusira isključivo na misli. Osoba koja pristane na ovakvu formu terapije mora voditi dnevnik emocija, nagona i ponašanja. Jedan od temeljnih dijelova ove terapije je liječenje nagona za samopovređivanje, ponašanje koje je izuzetno često kod ljudi s graničnim poremećajem ličnosti.
5. Granični poremećaj ličnosti češće razvijaju žene.
Postoji mit da isključivo žene imaju granični poremećaj ličnosti, ali to nije istina! Muškarci također mogu razviti granični poremećaj ličnosti, iako brojevi otkrivaju određena pravila. Istina je da statistika nažalost sugerira da je omjer oboljelih 3:1, odnosno žene su triput sklonije razvijanju ove mentalne bolesti.
Pretpostavlja se da ova razlika kreće još u odgoju, a da se kasnije manifestira kroz internaliziranu tjeskobu i probleme s emotivnim zdravljem. Muškarci, s druge strane, puno su skloniji poremećajima koji se manifestiraju kao socijalne disfunkcije. Antisocijalni poremećaj se pretežito javlja kod muškaraca, dakle.
Zaključak
Granični poremećaj ličnosti svakako nije tema koju valja stigmatizirati. O takvim stvarima bitno je razgovarati i bitno je da smo svi svjesni posljedica koje dolaze s ovakvim mentalnim bolestima. Na nama je da ne osuđujemo pojedince koji od ovih bolesti boluju, ali i da budemo svjesni činjenica. Svatko bira za sebe svoju emocionalnu spremu kad je u pitanju interakcija s mentalno oboljelim ljudima, ali je bitno da o njima ne mislimo loše.
Svakako ne možemo biti terapeuti ljudima s takvim problemima, ali možemo ih uputiti na pravo mjesto i biti im podrška u procesu terapije i promjene. Ako vi ili netko blizak vama pokazuje simptome graničnog poremećaja ličnosti, svakako valja kontaktirati liječnika opće medicine i uputiti se psihijatru na evaluaciju. Ove znakove ne treba ignorirati i bitno je da se posvetimo vlastitom mentalnom zdravlju koliko je god to moguće.