Aspergerov sindrom dugo vremena nije bio prepoznat kao poremećaj autističnog spektra i zbog toga se godinama liječio kao mentalni poremećaj van autizma. To je pacijentima često otežavalo liječenje, a kod roditelja djece koje boluju od njega izazivalo veliku frustraciju vezano uz zdravstveni sustav. Danas znamo puno više o ovom interesantnom sindromu, stoga vas pozivamo da uz nas naučite sve što je bitno za Aspergerov sindrom.
Tek nakon što je utvrđena korelacija Aspergerovog sindroma i autizma došlo je do promjene u pristupu liječenju pacijenata s ovim poremećajem. Aspergerov sindrom sada se naziva poremećajem iz autističnog spektra, a već i sama klasifikacija daje puno uvida što se tiče same bolesti. Osim toga, ovaj je sindrom često vezan za druge psihološke probleme koji se opisuju spektrom, stoga ćemo spomenuti simptome koji su karakteristični baš za Aspergera.
Postoji još jedan poremećaj autističnog spektra o kojem se mnogo govori, a to je „visokofunkcionalni autizam“, što je termin koji se ne koristi u medicinskoj terminologiji kao vrsta dijagnoze, ali jako dobro opisuje ovaj poremećaj. Već i na temelju opisa možete procijeniti što je Aspergerov sindrom, odnosno kakav je život osobe koja ima Aspergerov sindrom.
Visokofunkcionalni autizam zapravo opisuje osobu koja ima dijagnozu iz autističnog spektra, ali koja samostalno funkcionira na visokom nivou, i u većini slučajeva to čini vrlo uspješno. Ovaj poremećaj opisujemo zbog toga što s Aspergerovim sindromom dijeli mnoge iste simptome pa se, kao i neki drugi poremećaji autističnog spektra, Aspergerov sindrom smatra visokofunkcionalnim oblikom autizma.
Što je Aspergerov sindrom?
Aspergerov sindrom prvi je puta opisao austrijski liječnik Hans Asperger po čijem je prezimenu sindrom dobio i ime. Sindrom postoji već dugi niz godina, ali se sve češće dijagnosticira kod djece. Naravno da i odrasli imaju Aspergerov sindrom, ali se zapravo isti gotovo uvijek primjeti rano pa se dijagnosticira kod djece. Prenosi se i u odraslu dob, ali se onda ipak manifestira nešto drukčije.
Uzrok sindroma do sada nije otkriven ali se zna da su za njega odgovorne promjene na mozgu. Vjeruje se da ima genetsku pozadinu jer se u obiteljima velikog broja oboljelih nalazi roditelj koji ima simptome nekog poremećaja. Velik broj očeva pokazuje određene simptome, a onda je pretpostavka da određena kombinacija gena prelazi i na dijete.
Aspergerov sindrom najčešće se dijagnosticira u djetinjstvu, mada ima i primjera dijagnoze kod odraslih. Čisto na temelju toga možemo zaključiti da su simptomi vrlo jasni i ne mogu se sakriti, jer u suprotnom se sindrom ne bi dijagnosticirao dovoljno rano. U nastavku ćemo razgovarati upravo o tome kako izgledaju simptomi, odnosno kako možete zaključiti ima li vaše dijete Aspergerov sindrom.
Aspergerov sindrom simptomi kod djece
Postoji čitav niz simptoma koji opisuju ovaj sindrom, koji su mnogo blaži nego simptomi pravog autizma. Zbog toga roditelji ponekad odgađaju dijagnozu kod svog djeteta, ali je očito da postoji neki problem i to se ne treba ignorirati. U narednim paragrafima predstavljamo vam, bez specifičnog redoslijeda, kako izgleda Aspergerov sindrom kod djece.
1. Fokus
Glavno obilježje ovog sindroma je opsesija. Dijete koje boluje od njega ima vrlo jaku i izrazito neobičnu opsesiju na određeni predmet ili temu, koja je kontinuirano u centru pozornosti. S druge strane, interesa prema drugim temama, onima koje dijete ne smatra interesantnima, gotovo da nema. Ponekad se roditeljima čini da djeca koja imaju Aspergerov sindrom uopće nemaju mogućnost fokusiranja, odnosno da im je u školi prilično teško, a neke potpuno nasumične teme razumiju u potpunosti.
Izrazito je zanimljivo da je djetetovo znanje o predmetu ili temi koja mu je u fokusu i više nego odlično, a dijete ima izrazito dobro pamćenje te jako dobro barata činjenicama vezanim uz temu interesa. Ponekad koristi i izuzetno stručne fraze, na iznenađenje roditelja i okoline.
2. Ponavljajuće radnje
Još jedan simptom kojeg moramo spomenuti je održavanje ponavljajuće rutine. Obično je riječ o ponavljajućim ritualima bez kojih dijete ne nastavlja rad dok ih ne napravi. Ti rituali često se koriste u svrhu smirivanja i mogu izgledati kao uzorci koje dijete ponavlja bez ikakve logike. Takozvani “stimming” uključuje pucketanje prstima, naginjanje naprijed/natrag, lupkanje nogama, prtljanje po prstima i slično.
3. Problemi s društvenom interakcijom
Iako osobe s Aspergerovim sindromom nisu ispodprosječno, već prosječno i natprosječno inteligentne, interakcija koju imaju s društvom je manje zadovoljavajuća. Možda je baš njihova inteligencija razlog zašto se ne mogu poistovjetiti s okolinom, odnosno često imaju osjećaj da ih okolina nikako ne razumije te da ne mogu imati korisne i logične odnose s onima oko sebe.
Simptom Aspergerovog sindroma je i neprikladno ponašanje u društvu, vrlo često uzrokovano neprikladnim emocionalnim ispadima koje dijete ne može kontrolirati. Tu je i loše neverbalno izražavanje za veliki raspon emocija, s iznimkom ljutnje i žalosti koji se obično mogu vrlo dobro prikazati. Možda ćetek od djece s Aspergerovim sindromom ponekad vidjeti mrmljanje, vikanje, frustraciju i slično, a možda ipak i nećete.
Probleme u društvenim interakcijama može uzrokovati i nemogućnost prepoznavanja društvenih znakova pa tako djeca koja boluju od ovog sindroma ne registriraju promjene teme u razgovoru, ne kontroliraju visinu glasa na mjestima na kojima je to potrebno, i slično. Oni imaju problem s razumijevanjem tuđih emocija te često ne razumiju ni vlastite, a sve to zajedno rezultira otežanim prijateljstvima i prisnim odnosima.
Djeca s Aspergerovim sindromom imaju problema u druženju s vršnjacima, jer ne znaju kako razgovarati s njima, a pokazuju i veliku dozu egocentričnosti i fokusiranosti na sebe same što odbija većinu vršnjaka. Zbog toga problemi djece koja imaju Aspergerov sindrom obično budu najgori u pubertetu, razdoblju kad se dijete ionako otkriva, a društvo ne pruža adekvatnu podršku.
4. Problemi s motorikom i koordinacijom
Neka djeca s Aspergerom imaju problema s motorikom te su fizički nespretna što ih dodatno isključuje iz okoline. Neke radnje koje njihovi vršnjaci rade s lakoćom njima mogu predstavljati veliki izazov. Dobar primjer za ovo je vožnja bicikla koja je prezahtjevna za njih. Frustracija koju doživljava dijete koje se bavi ovime može biti dobar dokaz da nije sve za svakoga, pogotovo ne ako se dijete osjeća vrlo zbunjeno i uznemireno u procesu učenja.
5. Nepoznavanje govora tijela
Većina ljudi s poremećajima iz skupine autizma nemaju sposobnost prepoznati izraze lica i govor tijela, a samim time niti emocije osobe. I sami ne prikazuju veliki raspon emocija na licu, a niti puno ne pričaju. Poznato je da u svakoj prilici pokušavaju izbjeći kontakt očima i da im je neugodno ako ih ljudi pokušavaju grliti. To ne znači da nemaju nikakvu empatiju, ali im je izuzetno teško labelirati ju i podijeliti.
6. Pretjerana emocionalna reakcija
Osobe s ovim sindromom često se loše snalaze u različitim emocionalnim situacijama, bore se s osjećajem frustracije radi toga i ne teško podnose određene promjene. Ovakva situacija često dovodi do emocionalnog izljeva, a obično je riječ o ljutnji ili žalosti koji su karakteristične emocije za Aspergerov sindrom.
7. Problemi s govorom
Ovo je simptom koji se obično javlja kod odraslih, a koji se često uspoređuje s „robotskim“ glasom. Osim toga, visinu svog glasa ne prilagođuju okruženju pa u knjižnici neće govoriti tiše iako se to od njih očekuje.
Postoji još čitav niz simptoma i primjera koji se pojavljuju kod ljudi koji boluju od Aspergerovog sindroma, a koji mogu pomoći dijagnosticirati bolest.
Dijagnosticiranje Aspergerovog sindroma
Ne postoji niti jedan test koji može pokazati je li neko dijete ili osoba u spektru autizma. Ako prepoznajete neke od ovih simptoma potrebno je obratiti se liječniku koji će vas uputiti specijalisti za ove bolesti.
Psihijatar će na osnovu jezičnih sposobnosti, društvene interakcije, izraza lica, proučavanjem motorike i svih ostalih obilježja vezanih uz ovaj sindrom procijeniti postoji li neurološka bolest.
Liječenje Aspergerovog sindroma
Ovo “liječenje” ne može se uopće smatrati liječenjem, a takvim ga ne smatraju niti mnogi oboljeli od njega. Ovo nije medicinsko stanje koje bi zahtijevalo liječenje već je riječ o stanju za koje je potrebno pronaći pomoć u obliku podrške.
Svaka osoba s ovim sindromom ima različite probleme te treba različitu vrstu podrške, iako im je često zajedničko obilježje bolovanje od depresije ili anksioznosti. Za to se ponekad koriste antidepresivi i anksiolitici. Mnogi misle da su ovakvi sindromi slični shizofreniji pa da se mogu liječiti na sličan način, ali radi se o potpuno različitim stanjima.
Podrška u obliku terapije je najbolja podrška, a osim pomoći obiteljima kako da se nose s oboljelim, za pacijenta je osigurano više vrsti terapije: kognitivno-bihevioralna koja može pomoći kod anksioznosti, govorna terapija koja pomaže kontrolirati glas, socijalna terapija koja pomaže naučiti društvene obrasce i prepoznati neverbalne znakove, te fizikalna i radna terapija koja može pomoći riješiti senzorne probleme.
Postoje još neke vrste terapije koje mogu biti od pomoći, a to su glazbena i likovna terapija koje mogu pomoći u društvenim izazovima, akupunktura koja može pomoći kod spavanja i tjeskobe te stvaranje grupe za podršku.
Slavne osobe s Aspergerovim sindromom
Postoje mnoge slavne osobe koje imaju ovaj sindrom, ali su visokofunkcionalni te uspješni u svojim karijerama.
Susan Boyle, pobjednica showa Britain’s Got Talent iz 2009. godine otkrila je svoju bolest tek u odrasloj dobi.
Anthony Hopkins je još jedna od poznatih slavnih osoba koja ima dijagnosticiran ovaj poremećaj, ali se zbog toga ne smatra osobito posebnim.
Poznata klimatska aktivistica Greta Thunberg ima dijagnosticiran ovaj sindrom, a glavno obilježje njene bolesti je njen fokus na klimu i sve vezano uz nju.