Velike boginje su jedna od najsmrtonosnijih bolesti koje pogađaju ljude, ali i jedna od rijetkih koju je čovjek vrlo uspješno iskorijenio. Bolest je imala jako teške i neugodne simptome, poput lezija na tijelu i jakih bolova, te je bila vrlo smrtonosna stoga se eradikacija ove bolesti smatra jednim od najvećih uspjeha u povijesti medicine.
Bolest koja je harala tisućama godinama i ubila stotine milijuna ljudi, te gotovo trećinu osoba koje su se zarazile, postala je stvar prošlosti zahvaljujući masovnoj imunizaciji djece i odraslih.
Prva pojava i povijest liječenja velikih boginja
Prvi zapis koji govori o velikim boginjama datira iz 14. stoljeća prije Krista kada se razoran virus širio po Egiptu i odnio mnogobrojne živote. Znanstvenici tvrde da se najstariji tragovi ove bolesti vide na tijelu egipatskog faraona Ramzesa V., jer su na njegovoj mumiji otkrivene kožne lezije i ožiljci od preboljene bolesti.
Stoljećima nakon, bolest se nastavila širiti po Aziji i Africi, a žrtava je bilo sve više i više. Ipak, ljudi su uvidjeli kako se radi o vrlo opasnoj bolesti i da je potrebno nešto brzo poduzeti kako bi se izbjegla smrt milijuna ljudi.
Ubrzo je pronađen način za smanjivanje broja žrtava. To se dogodilo u drevnoj Kini koja je prva počela provoditi postupak takozvane variolacije. Kineski liječnici su u to vrijeme bilo dosta učeni, ali su bili i vrlo posvećeni svom poslu.
Samo ime variolacije dolazi iz naziva virusa uzročnika velikih boginja (variola vera) zbog toga što se postupak po prvi puta primijenio na virusu velikih boginja.
Naime, ono što su liječnici u drevnoj Kini učinili jest da su prikupljali gnoj i kraste bolesnika sa slabijim oblikom bolesti te su ih zatim unosili u zdrave osobe. Kraste su se usitnjavale u prah konzumiran kroz nos, a gnoj se unosio kroz usta.
Na ovaj način, osoba bi u sebe unijela virus, no male količine oslabljenih čestica, te bi tijelo odgovorilo na unos ekskreta bolesnika stvarajući protutijela kako bi se tijelo obranilo od oslabjelog virusa koje je unijelo. Imunost koja je nastala na ovaj način bila je trajna, i djeca koja su unijela krastice u svoj organizam na ovaj način gotovo nikada nisu oboljela od jakog oblika bolesti.
Variolacija koja je provođena u Kini već je 1500-ih godina drastično smanjila smrtnost od velikih boginja, a i druge države, poput Indije, počele su primjenjivati sličan postupak ponukane uspjehom svojih susjeda.
Variolacija u Europu dolazi tek 1700-ih godina kada je Lady Mary Montagu promatrala ovu učinkovitu praksu koju su primjenjivali liječnici u Otomanskom Carstvu i odlučila da bi se postupak trebao početi primjenjivati i u Europi.
Ipak, ubrzo nakon početka variolacije razvilo se i prvo cjepivo za velike boginje, a osmislio ga je Edward Jenner. Naime, ono što je razlikovalo vakcinaciju (ili cijepljenje) protiv velikih boginja i variolaciju jest to da se variolacijom unosi identičan virus u tijelo, a vakcinacijom se unosi srodan virus.
Jenner je primijetio da mljekarice koje su u kontaktu s kravama koje su obolijevale od kravljih boginja razvijaju otpornost na ljudske boginje. Svoju teoriju je ispitao tako da je virus kravljih boginja unio u dječaka koji je prebolio ovu bolest bez problema, te je zatim pokušao zaraziti istu osobu s ljudskim boginjama, a ta osoba na kraju nije razvila nikakve simptome, bila je potpuno imuna na bolest. Ovo je bilo revolucionarno otkriće, jer je unošenje kravljih boginja bilo puno sigurnije od unošenja virusa ljudskih boginja kao u variolaciji.
Ipak, mnogi se nisu složili s ovom novom metodom zaštite od bolesti. Pošto se koristio gnoj iz rana krava za imunizaciju, kružile su razne glasine kako će se ljudi pretvoriti u krave, pa iako su ove tvrdnje bile apsurdne, tada slabo obrazovanom narodu nije bilo teško povjerovati u njih.
Konstantnim cijepljenjem stanovništva većina europskih država uspjela je eliminirati ovu bolest početkom 20. stoljeća, dok je na drugim kontinentima harala i nešto dulje. Velike boginje su 80-ih proglašene prvim službeno iskorijenjenim virusom.
Što su velike boginje?
Kada govorimo o boginjama, općenito mislimo na zarazne bolesti poznate pod nazivom variola vera. U njih spadaju velike i male boginje, od kojih su velike boginje predstavljale mnogo veću opasnost te se stoga o njima i znatno više priča.
Velike ili crne boginje (variola vera major) uzrokovane su virusom variola major, čiji naziv potječe od latinske riječi varius, što znači točkast. Najprepoznatljiviji simptomi ove bolesti bile su upravo papule i mjehurići okruglog oblika koji su se pojavljivali po cijelom tijelu zaražene osobe.
Čak 3 od 10 oboljelih osoba nije preživjelo bolest te stoga velike boginje smatramo jednim od najsmrtonosnijih bolesti u povijesti čovječanstva. Ova bolest je bila posebno okrutna prema djeci, koja su bila najčešće žrtve jer nisu imala dovoljno jaki imunitet kao odrasle osobe. Zbog toga su velike boginje nerijetko bile i metoda zastraživanja među djecom i, iako okrutna, vjerujemo vrlo efikasna.
Kako se širi virus velikih boginja?
Variola vera major virus širi se direktnim kontaktom od osobe do osobe ili udisajem zraka koji je prethodno kontaminiran virusom. Nije neobično zaraziti se i preko kontakta sa zaraženom odjećom ili posteljinom, no najčešće je potreban blizak kontakt sa zaraženom osobom da bi se bolest prenijela.
Virus se relativno rijetko prenosi zrakom u otvorenom prostoru, no i to je također moguće. Virus u okolišu može preživjeti čak dva dana, a nakon toga bude uništen pod utjecajem vanjskih, okolišnih čimbenika. Problem koji velike boginje vrlo dobro prikazuju jest taj da virus koji može živjeti izvan domaćina ima relativno jednostavne metode širenja.
Koji su simptomi velikih boginja?
Virus velikih boginja napada krvne žile u grlu, ustima i koži, a jedan od prvih simptoma jest karakterističan osip popraćen nastankom mjehurića ispunjenih tekućinom.
Da bi se prvi simptomi razvili potrebno je 7 do 20 dana, a stvaranju mjehurića prethodi visoka temperatura, glavobolja, bolovi u tijelu i osjećaj iscrpljenosti. Ova je bolest izuzetno teška jer su svi simptomi jako izraženi i dugotrajni.
Pjege se prvo pojavljuju na ustima i licu, a ubrzo se šire i na ostatak tijela, prekrivajući cijeli trup, noge, ruke pa čak i stopala. Nakon nekog vremena pretvaraju se u mjehuriće prepune gnojem.
Tjedan dana nakon što osoba dobi osip iznimno je zarazna, te je biti u bliskom kontaktu s njom najrizičnije. Ako osoba preboli ovu tešku infekciju mjehurići početi nestajati, no često zaostaje ožiljno tkivo neugodna izgleda. Osoba prestaje biti prenositelj tek kada i zadnja krasta otpadne s tijela, do tada je zarazna.
Kako se velike boginje dijagnosticiraju?
Ako liječnik posumnja na velike boginje, napravit će test tako da uzme uzorak iz mjehurića ili pustula i testira prisutan genetski materijal. Laboratorijskom analizom uspostavit će se je li virus velikih boginja prisutan ili ne. S obzirom na to da je virus iskorijenjen ovo nije bilo potrebno raditi gotovo pola stoljeća.
Kako se liječe velike boginje?
Virus sam po sebi nije izlječiv, te ne postoje antivirusni lijekovi s kojim možemo sa sigurnošću tretirati velike boginje. Liječenje se stoga bazira na umanjivanju simptoma bolesti. Osoba pije puno tekućine kako ne bi dehidrirala, smanjuje joj se temperatura, te se u nekim slučajevima koristi i terapija kisikom. Dakle, velike boginje moraju se liječiti simptomatski.
Postoji li virus velikih boginja još uvijek?
Virus velikih boginja je prvi virus koji je u potpunosti iskorijenjen kontroliranim cijepljenjem. Dakle, od osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj virus ne možemo pronaći u prirodi. Ipak, SAD kao i Rusija drže male zalihe ovog virusa za njihova istraživanja, no više nema opasnosti od epidemije ove bolesti. Trenutno je jedini strah vezan uz ovaj virus onaj od bioterorizma.
Posljednji slučaj boginja bio je 1977. godine,u Somaliji, a bolest se otada nije pojavila. Ipak važno je znati koliko bi opasno bilo ponovno pojavljivanje jer je samo u 20. stoljeću virus velikih boginja ubio 300 milijuna ljudi. Očito je da su velike boginje era u povijesti koju nikako ne želimo ponoviti.
Može li se osoba koja je preboljela bolest ponovno zaraziti?
Ljudi koji su preživjeli virusnu infekciju uzrokovanu velikim boginjama postaju trajno imuni na infekciju ovim virusom. To znači da osoba koja je imala boginje nikada više neće moći biti zaražena ovim virusom. Upravo je ova činjenica imala veliki utjecaj na eradikaciju boginja jer se smanjivao broj oboljelih ljudi. Da ne postoji trajni imunitet pitanje je bi li se velike boginje uspjele ikada iskorijeniti.
Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji
Posljednja epidemija boginja koja se pojavila na području Europe bila je upravo epidemija 1972. godine u tadašnjoj Jugoslaviji. Bolest se brzo raširila na području današnjeg Kosova i Srbije, a virus je donio hodočasnik koji se vratio iz Iraka koji je u tom vremenu bio pogođen bolešću.
Od 175 zaraženih ljudi čak je 35 umrlo, no brzo je uvedeno izvanredno stanje i karantena, a pokrenuto je i masovno cijepljenje stanovnika koje je provedeno vrlo uspješno. U to vrijeme cijepljenje nije bilo izborno već obvezno, a neki liječnici su čak ostali bez injekcija i snalazili se na razne načine kako bi cijepili stanovnike. Tako su se ponekad koristile i gramofonske igle umočene u cjepivo kako bi se cijepljenje nastavilo istom brzinom.
Epidemija je bila gotova za samo 3 mjeseca te se zaraza nije prenijela preko granica do drugih jugoslavenskih država. Velike boginje ponovno su postale popularna tema nedavno, kad je svijet upoznat s majmunskim boginjama.